Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Filmski.net
tu ćeš me nać'

Moja heroina

Erich Fromm
Umijeće Ljubavi

JE LI LJUBAV UMIJEĆE?

Je li ljubav umijeće? Ako jest, onda ona od nas traži i trud i poznavanje. Ili je ljubav tek ugodni osjećaj, nešto što nam se slučajno dogodi, nešto što nas »zahvati« - ako samo imamo sreće? Ova knjižica polazi od prve pretpostavke, iako danas većina ljudi nedvojbeno vjeruje u potonje.
Što ne znači da ljudi misle da ljubav nije važna. Oni su je, zapravo, gladni; oni gledaju bezbrojne filmove sa sretnim i nesretnim ljubavnim pričama, oni slušaju stotine petparačkih pjesama o ljubavi - pa ipak teško da bi se našao itko tko smatra da o ljubavi treba išta naučiti.
Taj se neobični stav temelji na nekoliko pretpostavki koje ga, što pojedinačno što zajedno, u pravilu podržavaju. Većina ljudi problem ljubavi vidi u prvom redu kao pitanje kako biti ljubljen, a ne kao pitanje kako ljubiti, kako steći sposobnost voljenja. Zbog toga se taj problem za njih svodi na pitanje kako biti ljubljen, kako biti omiljen. U želji za ostvarenjem tog cilja oni slijede nekoliko putova. Jedan od njih, kojim kroče napose muškarci, svodi se na tvrdnju da treba biti uspješan, moćan i bogat koliko god je to moguće u okvirima vlastitog društvenog položaja. Drugi, a kojim kroče napose žene, glasi da treba biti privlačan, da treba paziti na svoje tijelo, odijevanje itd. Drugi se načini da iz sebe stvorimo privlačnu osobu, a kojim se služe i muškarci i žene, svode na razvijanje ugodnih navika, vođenje zanimljivih razgovora, na prijaznost, skromnost, nenametljivost. Mnogi su načini privlačenja ljubavi u biti identični tehnikama postizanja uspjeha, receptima tipa »kako steći prijatelje i utjecati na ljude«. Činjenica jest da većina ljudi naše kulture u pridjevu »omiljen« u biti vidi nekakvu smjesu popularnosti i spolne privlačnosti.
Druga pretpostavka koja stoji iza stava da se o ljubavi nema što naučiti, jest uvjerenje da se problem ljubavi svodi na problem objekta, a ne sposobnosti. Ljudi misle da je ljubav jednostavna, no da je teško naći pravi objekt koji ćemo ljubiti - ili koji će ljubiti nas.
Dvoje se ljudi stoga zaljubljuje kad osjeti da je pronašlo najbolji objekt na tržištu, dakako u okviru ograničenja što ih nameće vlastita razmjenska vrijednost.
Treća greška koja vodi do pretpostavke da se o ljubavi nema što naučiti počiva na brkanju početnog osjećaja zaljubljivanja i stalnog stanja zaljubljenosti, ili, kako bi se to možda bolje reklo, neodljubljivanja.
Odigravanje tog mirakula naglo nadošle bliskosti počesto je olakšano ako je povezano ili pokrenuto spolnom privlačnošću i konzumacijom. Pa ipak, ta vrsta ljubavi već po samoj svojoj naravi nije trajna. Što se dvoje ljudi bolje upoznaje, to njihova prisnost sve više gubi na čudesnosti, i tako to traje sve dok njihovi antagonizmi, njihova razočaranja i dosada što je osjećaju jedno prema drugom ne ubiju i zadnje ostatke početnog ushita
Teško da ima i jedne djelatnosti, ijednog pothvata u koji se kreće s toliko silnim nadama i očekivanjima, no koji propada tako redovito, kao što je to slučaj s ljubavlju. Kad bi nam se to događalo s ijednim drugim poslom, ljudi bi zacijelo žudjeli doznati razloge tog neuspjeha, i željeli bi naučiti kako da to obave bolje - ili bi se toga sasvim okanili.
Na tom putu najprije moramo spoznati da je ljubav umijeće, baš kao što je to i život; ako želimo naučiti ljubiti, moramo napredovati baš kao i kad želimo naučiti bilo koje drugo umijeće, recimo sviranje, slikanje, tesar-stvo, ili pak strojarstvo ili medicinu.
Zar je moguće da se vrijednim učenja smatra samo ono što nam može pribaviti novac ili prestiž, i da je ljubav, od koje profitira »samo« duša, koja je u modernom smislu sasvim neprofitna, samo luksuz na koji nemamo pravo trošiti toliku energiju?
Ljubav nije prvenstveno odnos prema nekoj određenoj osobi; ona je stav, ona je orijentacija karaktera koja određuje odnos čovjeka prema svijetu kao cjelini, a ne prema samo jednom »objektu« ljubavi. Ako netko voli samo jednu osobu, a ravnodušan je prema ostatku čovječanstva, njegova ljubav nije ljubav nego simbiotska vezanost, ili uvećani egotizam. Pa ipak, većina ljudi vjeruje da ljubav tvori objekt, a ne sposobnost. Oni zapravo čak vjeruju da je to što ne vole nikoga osim »voljenu« osobu samo dokaz jakosti njihove ljubavi.
Pa ipak, ljubav prema bespomoćnom, prema siromahu i strancu, početak je bratske ljubavi. Voljeti svoju krv i meso nije nikakav podvig. I životinja voli svoje mlade i za njih se brine.
Ljubav se, međutim, počinje razotkrivati tek u ljubavi prema onima koji ne služe nikakvoj svrsi.
Ako je vrlina voljeti svog bližnjeg kao ljudsko biće, onda je zacijelo vrlina - a ne obratno - kad volimo i sami sebe, jer smo i sami ljudska bića. Ne postoji nijedno shvaćanje čovjeka iz kojeg bih ja bio isključen. Doktrina koja traži takvo izuzeće, sama je u sebi kontradiktorna. Ideja izražena u biblijskom »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!« predmnijeva da se poštovanje vlastitog integriteta i jedinstvenosti, ljubav prema vlastitoj osobi i njezino razumijevanje, ne mogu odvojiti od poštovanja, ljubavi i razumijevanja prema drugoj individui. Ljubav prema vlastitoj osobi nerazdruživo je vezana s ljubavlju prema svakom drugom biću.
Ljubav nije posljedica primjerenog spolnog zadovoljenja, nego je spolna sreća - pa čak i poznavanje takozvane spolne tehnike - posljedica ljubavi.
Ljubav je osobni doživljaj koji svatko može doživjeti samo sam sa sobom i za sebe; teško, zapravo, da uopće i ima nekoga tko to nije iskusio pa makar i na vrlo rudimentaran način, i to kao dijete, adolescent ili odrastao čovjek.

Korake prema tom cilju čovjek može napraviti samo sam...

Kao prvo, za obavljanje nekoga umijeća potrebna je disciplina. Ali problem tu nije samo u disciplini pri prakticiranju nekoga umijeća (recimo da svakog dana prakticiramo izvjestan broj sati) nego i u disciplini čitavog života.
Tvrdnju da je za ovladavanje nekim umijećem nužno potrebna i koncentracija, jedva da je i potrebno dokazivati. Svakome tko je ikad pokušao naučiti neko umijeće to je itekako poznato. Pa ipak je ta koncentracija u našoj kulturi rjeđa čak i od samodiscipline. Manjak koncentracije jasno se ogleda i u našoj nesposobnosti da budemo sami sa sobom.